Uspon njemačkih oklopnih snaga

Uspon njemačkih oklopnih snaga. Snaga njemačkih oklopnih divizija uoči Drugog svjetskog rata nije bila toliko u kvaliteti opreme, koliko u organizaciji i obuci časnika i vojnika.

Nastanak Panzerwaffe još uvijek nije u potpunosti razjašnjena tema. Unatoč stotinama knjiga i tisućama članaka napisanih na ovu temu, još uvijek postoje mnoga pitanja koja treba razjasniti u formiranju i razvoju njemačkih oklopnih snaga. Za to je, među ostalim, zaslužno ime kasnijeg general-pukovnika Heinza Guderiana, čija se uloga često precjenjuje.

Ograničenja Versailleskog ugovora, mirovnog ugovora potpisanog 28. lipnja 1919., kojim je uspostavljen novi poredak u Europi nakon Prvog svjetskog rata, dovela su do oštrog smanjenja njemačke vojske. U skladu s člancima 159-213 ovog ugovora, Njemačka je mogla imati samo male obrambene snage, ne veće od 100 15 časnika, dočasnika i vojnika (uključujući ne više od 000 6 u mornarici), organizirane u sedam pješačkih divizija i tri konjičke divizije. i prilično skromnu flotu (6 starih bojnih brodova, 12 lakih krstarica, 12 razarača, 77 torpednih čamaca). Bilo je zabranjeno imati vojne zrakoplove, tenkove, topništvo kalibra većeg od 12 mm, podmornice i kemijsko oružje. U nekim područjima Njemačke (na primjer, u dolini Rajne) naređeno je rušenje utvrda, a izgradnja novih je zabranjena. Zabranjena je opća vojna obveza, vojnici i dočasnici morali su služiti vojsku najmanje 25 godina, a časnici najmanje XNUMX godina. Njemački Glavni stožer, koji se smatrao iznimno borbeno spremnim mozgom vojske, također je trebao biti raspušten.

Godine 1925. u Wünsdorfu blizu Berlina osnovana je prva njemačka škola za održavanje specijaliziranih tečajeva za časnike tenkova.

Nova njemačka država nastala je u ozračju unutarnjih nemira i borbi na istoku (sa sovjetskim i poljskim trupama koje su pokušavale postići za sebe što povoljniji teritorijalni raspored), od 9. studenog 1918., kada je car Wilhelm II. do 6. veljače 1919. – tzv. Weimarska Republika. Nova republička pravna osnova za funkcioniranje države, uključujući i novi ustav, razvijala se u Weimaru od prosinca 1918. do početka veljače 1919., kada je zasjedala privremena Nacionalna skupština. Dana 6. veljače u Weimaru je proglašena Njemačka Republika, koja je zadržala naziv Deutsches Reich (Njemački Reich, što se može prevesti i kao Njemačko Carstvo), iako se novoustrojena država neslužbeno zvala Weimarska Republika.

Ovdje vrijedi dodati da naziv Njemački Reich vuče korijene iz 962. stoljeća, u vrijeme Svetog Rimskog Carstva (osnovanog 1032.), koje se sastojalo od teoretski jednakih kraljevina Njemačke i Kraljevine Italije, uključujući teritorije ne samo moderne Njemačke i sjeverne Italije, već i Švicarske, Austrije, Belgije i Nizozemske (od 1353.). Godine 1648. pobunjeno francusko-njemačko-talijansko stanovništvo malog središnje-zapadnog dijela Carstva izborilo je neovisnost, stvorivši novu državu - Švicarsku. Godine 1806. Kraljevina Italija postala je neovisna, a ostatak Carstva sada se sastojao uglavnom od raštrkanih germanskih država, kojima su u to vrijeme vladali Habsburgovci, kasnija dinastija koja je vladala Austro-Ugarskom. Stoga se danas krnje Sveto Rimsko Carstvo počelo neformalno nazivati ​​Njemački Reich. Uz Kraljevinu Prusku, ostatak Njemačke sastojao se od malih kneževina, koje su vodile neovisnu politiku i uglavnom su bile ekonomski neovisne, kojima je upravljao austrijski car. Tijekom Napoleonovih ratova poraženo Sveto Rimsko Carstvo raspalo se 1815., a od njegovog zapadnog dijela stvorena je Rajnska konfederacija (pod Napoleonovim protektoratom), koju je 1701. zamijenio Njemački savez - opet pod protektoratom austrijskog carstva. Obuhvaćala je kneževine sjeverne i zapadne Njemačke, kao i dva novoformirana kraljevstva - Bavarsku i Sasku. Kraljevina Pruska (osnovana 1806.) ostala je neovisna država 1866. s Berlinom kao glavnim gradom. Tako je glavni grad konfederacije poznat kao Njemačka konfederacija bio Frankfurt na Majni. Tek u drugoj polovici 18. stoljeća počinje proces ponovnog ujedinjenja Njemačke, da bi 1871., nakon rata s Austrijom, Pruska progutala cijeli sjeverni dio Njemačke. Dana 1888. siječnja 47., nakon rata s Francuskom, stvoreno je Njemačko Carstvo s Pruskom kao najjačom komponentom. Wilhelm I. Hohenzollern bio je prvi njemački car (raniji carevi nosili su titulu rimskih careva), a Otto von Bismarck bio je kancelar, odnosno premijer. Novo carstvo službeno se zvalo Deutsches Reich, ali neslužbeno Drugi njemački Reich. Godine 1918. Fridrik III je na nekoliko mjeseci postao drugi njemački car, a ubrzo ga je naslijedio Wilhelm II. Vrhunac novog carstva trajao je samo XNUMX godina, a XNUMX. godine ponos i nade Nijemaca ponovno su pokopane. Weimarska republika ambicioznoj se Njemačkoj činila tek karikaturom države daleko od statusa velesile, što je nedvojbeno bilo Sveto Rimsko Carstvo od XNUMX. do XNUMX. stoljeća (u XNUMX. stoljeću počelo se raspadati na labavo povezane kneževine) tijekom vladavina dinastije Ottonian, zatim carstva Hohenstaufen i kasnije njemačke dinastije

Gaugencollern (1871-1918).

Autoškola na šasiji lakog tenka Panzer I (Panzerkampfwagen), prvog proizvodnog tenka Trećeg Reicha.

Za njemačke časnike, odgajane nekoliko generacija u duhu monarhije i velesile, pojava ispolitizirane republike s ograničenom vojskom nije više bila čak ni nešto ponižavajuće, nego totalna katastrofa. Njemačka se toliko stoljeća borila za prevlast na europskom kontinentu, smatrajući se najvećim dijelom svog postojanja nasljednicom Rimskog Carstva, vodeće europske sile, gdje su ostale zemlje samo divlja periferija, da joj je bilo teško zamisliti ponižavajuća degradacija na ulogu nekakve srednje države.veličina. Dakle, motivacija njemačkih časnika za povećanjem borbenih sposobnosti svojih oružanih snaga bila je puno veća od motivacije znatno konzervativnijeg časničkog zbora drugih europskih zemalja.

Reichswehr

Nakon Prvog svjetskog rata njemačke oružane snage (Deutsches Heer i Kaiserliche Marine) raspale su se. Neki od vojnika i časnika vratili su se kući nakon objave prekida vatre, napustivši službu, drugi su se pridružili Freikorpsu, tj. dobrovoljne, fanatične formacije koje su ostatke raspadajućeg carstva pokušavale spasiti tamo gdje su mogle – na istoku, u borbi protiv boljševika. Neorganizirane skupine vratile su se u garnizone u Njemačkoj, a na istoku su Poljaci u borbama djelomično razoružali i djelomično porazili demoraliziranu njemačku vojsku (primjerice u Velikopoljskom ustanku).

Dana 6. ožujka 1919. carske su trupe službeno raspuštene, a na njihovo mjesto ministar obrane Gustav Noske imenovao je nove republikanske oružane snage, Reichswehr. U početku je Reichswehr imao oko 400 100 ljudi. čovjeka, koji je u svakom slučaju bio sjena nekadašnjih snaga Cara, ali se ubrzo morao svesti na 1920. 1872 ljudi. To je stanje Reichswehr dosegao sredinom 1930. Zapovjednik Reichswehra (Chef der Heeresleitung) bio je general bojnik Walter Reinhardt (1920.-1866.), koji je naslijedio general pukovnika Johannesa Friedricha "Hansa" von Seeckta (1936–XNUMX.) godine. ožujka XNUMX. godine.

Godine 1928. potpisan je ugovor s tvrtkama Daimler-Benz, Krupp i Rheinmetall-Borsig za izradu prototipa lakog tenka. Svaka tvrtka morala je izraditi dva primjerka.

Tijekom Prvog svjetskog rata, general Hans von Seeckt služio je kao načelnik stožera 11. armije maršala Augusta von Mackensena, boreći se 1915. na Istočnom frontu u regiji Tarnow i Gorlice, zatim protiv Srbije, a zatim Rumunjske - pobijedivši u obje kampanje. Neposredno nakon rata predvodio je povlačenje njemačkih trupa iz Poljske, koja je ponovno stekla svoju neovisnost. Nakon imenovanja na novu dužnost, general-pukovnik Hans von Seeckt s velikim se entuzijazmom prihvatio ustrojavanja borbeno spremnih, profesionalnih oružanih snaga, tražeći mogućnost postizanja maksimalnih borbenih sposobnosti raspoloživih snaga.

Prvi korak bila je profesionalizacija na visokoj razini - fokus na stjecanje najviše moguće razine obuke za svo osoblje, od vojnika do generala. Vojsku je trebalo odgajati u tradicionalnom, pruskom duhu ofenzive, budući da je, prema von Seecktu, samo ofenzivan, agresivan stav mogao osigurati pobjedu porazom snaga mogućeg agresora koji bi napao Njemačku. Drugi je bio opremiti vojsku najboljim oružjem, kao dio sporazuma, da se "sagne" gdje god je to moguće. U Reichswehru se također vodila opsežna rasprava o uzrocima poraza u Prvom svjetskom ratu i zaključcima koji se iz toga mogu izvući. Tek u pozadini ovih rasprava pojavile su se rasprave o novim konceptima ratovanja na taktičkoj i operativnoj razini, usmjerene na razvoj nove, revolucionarne vojne doktrine koja bi Reichswehru dala odlučujuću prednost pred jačim, ali konzervativnijim protivnicima.

Sliku pripremio Krupp. Obje tvrtke nastale su po uzoru na njemački laki tenk LK II (1918.), koji je planiran za serijsku proizvodnju.

U području doktrine ratovanja, general von Seeckt primijetio je da su velike, teške formacije koje je stvorila moćna mobilizirana vojska neaktivne i zahtijevaju stalnu, intenzivnu opskrbu. Mala, dobro uvježbana vojska davala je nadu da bi mogla biti mnogo mobilnija, a pitanja logističke potpore lakše rješavati. Von Seecktovo iskustvo u Prvom svjetskom ratu na bojišnicama gdje su operacije bile nešto manevarskije nego na zaleđenom zapadnom frontu na jednom mjestu ponukalo ga je da traži načine za rješavanje problema odlučujuće brojčane nadmoći neprijatelja u mobilnosti na taktičkoj i operativnoj razini. . Brzim, odlučnim manevrom trebalo je osigurati lokalnu prednost i iskoristiti prilike - slabe točke neprijatelja, omogućiti proboj njegovih obrambenih linija, a potom i odlučne akcije u dubini obrane usmjerene na paraliziranje neprijateljske pozadine. . Kako bi mogle učinkovito djelovati u uvjetima visoke mobilnosti, postrojbe na svim razinama moraju regulirati interakciju između različitih vrsta naoružanja (pješaštva, konjice, topništva, sapera i veze). Osim toga, trupe moraju biti opremljene oružjem temeljenim na najnovijim tehnološkim dostignućima. Unatoč određenom konzervativizmu u razmišljanju (von Seeckt nije bio pristaša previše revolucionarnih promjena u tehnologiji i organizaciji postrojbi, bojao se rizika neprovjerenih odluka), upravo je von Seeckt postavio temelje za buduće smjerove razvoja njemačke oružane snage. Davne 1921. godine, pod njegovim pokroviteljstvom u Reichswehru, izdana je uputa “Zapovjedno i borbeno kombinirano oružno oružje” (Führung und Gefecht der Verbundenen Waffen; FuG). U ovoj uputi naglasak je bio na napadnim akcijama, odlučnim, neočekivanim i brzim, usmjerenim na obostrano obilaženje neprijatelja ili čak jednostrano krilo kako bi mu se odsjeklo opskrbljivanje i ograničio manevarski prostor. Međutim, von Seeckt nije oklijevao ponuditi da olakša ovu aktivnost korištenjem novog oružja poput tenkova ili zrakoplova. U tom je pogledu bio prilično tradicionalan. Umjesto toga, bio je sklon stjecanju visokog stupnja obuke, taktičke neovisnosti i savršene suradnje kao jamstva učinkovitih, odlučnih taktičkih i operativnih manevara korištenjem tradicionalnih sredstava ratovanja. Njegove stavove dijelili su mnogi časnici Reichswehra, poput generala Friedricha von Theisena (1866.-1940.), čiji su članci podržavali stavove generala von Seeckta.

General Hans von Seeckt nije bio pristaša revolucionarnih tehničkih promjena i, štoviše, nije želio izložiti Njemačku savezničkoj odmazdi u slučaju jasnog kršenja odredaba Versailleskog ugovora, ali je već 1924. naredio časniku odgovornom za proučavanje i podučavanje oklopne taktike.

Uz von Seeckta, valja spomenuti još dva teoretičara Weimarske republike koji su utjecali na formiranje njemačke strateške misli toga doba. Joachim von Shtulpnagel (1880.-1968.; ne treba ga brkati s poznatijim imenjacima-generalima Ottom von Shtulpnagelom i Karl-Genrichom von Shtulpnagelom, rođacima koji su dosljedno zapovijedali njemačkim trupama u okupiranoj Francuskoj 1940.-1942. i 1942.-1944.) 1922. - 1926. na čelu Operativnog vijeća Truppenamta, t.j. zapovjedništvo Reichswehra, a kasnije je obnašao razne zapovjedne dužnosti: od zapovjednika pješačke pukovnije 1926. do zapovjednika rezervne vojske Wehrmachta od 1938. s činom general-pukovnika. Otpušten iz vojske nakon što je 1938. kritizirao Hitlerovu politiku, Joachim von Stülpnagel, zagovornik mobilnog ratovanja, uveo je u njemačku stratešku misao ideju odgoja cijelog društva u duhu pripreme za rat. Išao je i dalje - bio je pobornik razvoja snaga i sredstava za vođenje partizanskih operacija iza neprijateljskih linija koje bi napadale Njemačku. Predlagao je takozvani Volkkrieg - "narodni" rat, u kojem bi se svi građani, moralno spremni u miru, suočili s neprijateljem izravno ili neizravno - pridruživanjem partizanskom progonu. Tek nakon što su neprijateljske snage iscrpljene gerilskim borbama, trebalo je pristupiti redovnoj ofenzivi glavnih regularnih snaga, koje su pokretljivošću, brzinom i vatrenom moći porazile oslabljene neprijateljske postrojbe, kako na svom, tako i na neprijateljskom teritoriju, tijekom potjere za neprijateljem u bijegu. Element odlučnog napada na oslabljene neprijateljske trupe bio je sastavni dio von Stulpnagelovog koncepta. Međutim, ova ideja nije razvijena ni u Reichswehru ni u Wehrmachtu.

Wilhelm Gröner (1867.-1939.), njemački časnik, služio je u raznim stožernim funkcijama tijekom rata, ali je u ožujku 1918. postao zapovjednik 26. armijskog korpusa koji je okupirao Ukrajinu, a kasnije i načelnik stožera vojske. Dana 1918. listopada 1920., kada je Erich Ludendorff smijenjen s mjesta zamjenika načelnika Glavnog stožera, zamijenio ga je general Wilhelm Groener. Nije obnašao visoke dužnosti u Reichswehru te je 1928. napustio vojsku s činom general-pukovnika. Ušao je u politiku, obnašajući, posebice, funkciju ministra prometa. Između siječnja 1932. i XNUMX. svibnja bio je ministar obrane Weimarske Republike.

Wilhelm Groener dijelio je ranije stavove von Seeckta da samo odlučne i brze ofenzivne akcije mogu dovesti do uništenja neprijateljskih trupa i, posljedično, do pobjede. Borba je morala biti manevarska kako bi se spriječilo neprijatelja da izgradi čvrstu obranu. Međutim, Wilhelm Groener je uveo i novi element strateškog planiranja za Nijemce - ovo planiranje je bilo strogo zasnovano na ekonomskim mogućnostima države. Vjerovao je da vojna akcija također treba uzeti u obzir domaće gospodarske prilike kako bi se izbjeglo iscrpljivanje resursa. Njegovo djelovanje, usmjereno na strogu financijsku kontrolu nabave za vojsku, međutim, nije naišlo na razumijevanje vojske, koja je smatrala da sve u državi treba podrediti njezinoj obrambenoj sposobnosti i, ako treba, građani trebaju biti spremni podnijeti teret oružja. Njegovi nasljednici u Ministarstvu obrane nisu dijelili njegova ekonomska stajališta. Zanimljivo, Wilhelm Gröner također je predstavio svoju viziju buduće njemačke vojske s potpuno motoriziranim konjičkim i oklopnim jedinicama, kao i pješaštvom opremljenim modernim protutenkovskim oružjem. Pod njim su se počeli provoditi eksperimentalni manevri s masovnom (iako simuliranom) upotrebom formacija velike brzine. Jedna takva vježba održana je nakon što je Groener napustio svoju dužnost, u rujnu 1932., u regiji Frankfurt na Odri. "Plavom" stranom, obrambenom, zapovijedao je general pukovnik Gerd von Rundstedt (1875.-1953.), zapovjednik 3. pješačke divizije iz Berlina, dok je napadačka strana, teško opremljena konjicom, motoriziranim i oklopnim formacijama (osim konjice). , uglavnom modelirano, predstavljeno malim motoriziranim jedinicama) - general pukovnik Fedor von Bock, zapovjednik 2. pješačke divizije iz Szczecina. Ove su vježbe pokazale poteškoće u manevriranju kombiniranih konjaničkih i motoriziranih jedinica; nakon njihova završetka, Nijemci nisu pokušali stvoriti konjičko-mehanizirane jedinice, koje su stvorene u SSSR-u, a dijelom iu SAD-u.

Kurt von Schleicher (1882. – 1934.), također general koji je u Reichswehru ostao do 1932., obnašao je dužnost ministra obrane od lipnja 1932. do siječnja 1933., a kratko je vrijeme (prosinac 1932. – siječanj 1933.) bio i njemački kancelar. Snažan vjernik u tajno oružje, bez obzira na cijenu. Prvi i jedini "nacistički" ministar obrane (ministar rata od 1935.), feldmaršal Werner von Blomberg, nadgledao je transformaciju Reichswehra u Wehrmacht, nadgledajući masovno širenje njemačkih oružanih snaga, bez obzira na cijenu postupak. . Werner von Blomberg ostao je na svom položaju od siječnja 1933. do siječnja 1938., kada je Ratni ured potpuno likvidiran, a 4. veljače 1938. imenovano je Vrhovno zapovjedništvo Wehrmachta (Oberkommando der Wehrmacht) na čelu s generalom topništva Wilhelmom Keitelom. (od srpnja 1940. - feldmaršal).

Prvi njemački teoretičari oklopa

Najpoznatiji njemački teoretičar modernog mobilnog ratovanja je general pukovnik Heinz Wilhelm Guderian (1888.-1954.), autor poznate knjige Achtung-Panzer! die Entwicklung der Panzerwaffe, ihre Kampftaktik und ihre operan Möglichkeiten” (Pozor, tenkovi! Razvoj oklopnih snaga, njihove taktike i operativnih sposobnosti), objavljen u Stuttgartu 1937. Zapravo, međutim, njemački koncept uporabe oklopnih snaga u borbi je razvijen kao zajednički rad mnogih mnogo manje poznatih i sada zaboravljenih teoretičara. Štoviše, u početnom razdoblju - do 1935. - dali su mnogo veći doprinos razvoju njemačkih oklopnih snaga od tadašnjeg kapetana, a kasnije bojnika Heinza Guderiana. Tenk je prvi put vidio 1929. u Švedskoj, a prije toga oklopne snage su ga malo zanimale. Vrijedno je napomenuti da je do tog trenutka Reichswehr već tajno naručio svoja prva dva tenka, a Guderianovo sudjelovanje u ovom procesu bilo je ravno nuli. Ponovno procjenjivanje njegove uloge vjerojatno je uglavnom povezano s čitanjem njegovih vrlo čitanih memoara “Erinnerungen eines Soldaten” (“Memoari jednog vojnika”), objavljenih 1951., a koji se u određenoj mjeri mogu usporediti s memoarima maršala Georgija Žukova “Memoari i Reflections ”(Memories of a Soldier) 1969. godine - veličanjem vlastitih postignuća. I premda je Heinz Guderian nedvojbeno dao veliki doprinos razvoju oklopnih snaga Njemačke, potrebno je spomenuti one koje je njegov napuhani mit zasjenio i izbacio iz sjećanja povjesničara.

Teški tenkovi bili su slični izgledom, ali su se razlikovali u dizajnu prijenosa, ovjesa i sustava upravljanja. Gornja fotografija je Kruppov prototip, donja fotografija je Rheinmetall-Borsig.

Prvi priznati njemački teoretičar oklopnih operacija bio je poručnik (kasnije potpukovnik) Ernst Volkheim (1898.-1962.), koji je služio u Kaiserovoj vojsci od 1915., do prvog časničkog čina dospio je 1916. Od 1917. služio je u topničkom zboru, a od travnja 1918. stupio je u službu u prvim njemačkim oklopnim formacijama. Tako je tijekom Prvog svjetskog rata bio tenkist, a u novom Reichswehru raspoređen je u transportnu službu – Kraftfahrtruppe. Godine 1923. premješten je u Inspektorat prometne službe, gdje je proučavao upotrebu tenkova u modernom ratovanju. Već 1923. godine u Berlinu je objavljena njegova prva knjiga Die deutschen Kampfwagen im Weltkriege (Njemački tenkovi u Prvom svjetskom ratu) u kojoj je govorio o iskustvima korištenja tenkova na bojištu, te osobnom iskustvu zapovjednika satnije. također bilo korisno. tenkovi 1918. Godinu dana kasnije objavljena je njegova druga knjiga Der Kampfwagen in der heutigen Kriegführung (Tenkovi u modernom ratovanju) koja se može smatrati prvim njemačkim teorijskim radom o uporabi oklopnih snaga u modernom ratovanju. Tijekom tog razdoblja, u Reichswehru, pješaštvo se još uvijek smatralo glavnom udarnom snagom, a tenkovi - sredstvom podrške i zaštite djelovanja pješaštva na razini inženjerijskih postrojbi ili komunikacija. Ernst Volkheim je tvrdio da su tenkovi bili podcijenjeni u Njemačkoj već tijekom Prvog svjetskog rata i da su oklopne snage mogle činiti glavnu udarnu snagu, dok je pješaštvo slijedilo tenkove, okupiralo područje i konsolidiralo postignuto. Volkheim je također koristio argument da ako su tenkovi bili od male vrijednosti na bojnom polju, zašto su onda saveznici zabranili Nijemcima da ih imaju? Vjerovao je da se tenkovske formacije mogu oduprijeti bilo kojoj vrsti neprijateljskih trupa na kopnu i da se mogu koristiti na različite načine. Prema njegovim riječima, glavni tip borbenog oklopnog vozila trebao bi biti tenk srednje težine, koji bi, uz očuvanje pokretljivosti na bojištu, također bio teško naoružan topom sposobnim uništiti sve objekte na bojištu, uključujući i neprijateljske tenkove. Što se tiče interakcije između tenkova i pješaštva, Ernst Volkheim je hrabro izjavio da bi tenkovi trebali biti njihova glavna udarna snaga, a pješaštvo glavno sekundarno oružje. U Reichswehru, gdje je pješaštvo trebalo dominirati bojnim poljem, takvo gledište - o pomoćnoj ulozi pješaštva u odnosu na oklopne formacije - tumačeno je kao hereza.

Godine 1925. poručnik Volkheim primljen je u časničku školu u Dresdenu, gdje je predavao oklopnu taktiku. Iste godine izlazi njegova treća knjiga Der Kampfwagen und Abwehr dagegen (Tenkovi i protutenkovska obrana) u kojoj govori o taktici tenkovskih jedinica. U ovoj knjizi također je izrazio mišljenje da će razvoj tehnologije omogućiti proizvodnju brzih, pouzdanih, dobro naoružanih i oklopljenih tenkova visoke prohodnosti. Opremljeni radijima za učinkovitu kontrolu, moći će djelovati neovisno o glavnim snagama, podižući manevarsko ratovanje na potpuno novu razinu. Također je napisao da će u budućnosti biti moguće razviti cijelu liniju oklopnih vozila dizajniranih za rješavanje različitih zadataka. Morali su zaštititi djelovanje tenkova, na primjer, prijevozom pješaštva, s istom sposobnošću prolaza i sličnom brzinom djelovanja. U svojoj novoj knjizi također je skrenuo pozornost na potrebu da "obično" pješaštvo organizira učinkovitu protutenkovsku obranu - usvajanjem odgovarajućeg grupiranja, kamuflaže i postavljanja topova sposobnih za uništavanje tenkova u predviđenim pravcima neprijateljskih tenkova. Također je naglasio važnost obuke pješaštva u smislu očuvanja smirenosti i morala pri susretu s neprijateljskim tenkovima.

Od 1932. do 1933. godine kapetan Volkheim bio je instruktor u Kama sovjetsko-njemačkoj oklopnoj školi u Kazanu, gdje je također obučavao sovjetske oklopne časnike. Istodobno je objavio mnoge članke u "Tygodniku Wojskowy" (Militär Wochenblatt). Godine 1940. bio je zapovjednik tenkovskog bataljuna Panzer-Abteilung zbV 40 koji je djelovao u Norveškoj, a 1941. postao je zapovjednik škole Panzertruppenschule u Wünsdorfu, gdje je ostao do 1942. kada je umirovljen.

Unatoč početnom otporu, Volkheimovi stavovi počeli su nailaziti na sve plodnije tlo u Reichswehru, a među onima koji su barem djelomično dijelili njegove stavove bio je i pukovnik Werner von Fritsch (1888.-1939.; od 1932. bojnik trupa, od veljače 1934. zapovjednik Kopnene snage (Obeerkommando des Heeres; OKH) s činom general-pukovnika, i konačno general-pukovnika, kao i general-bojnik Werner von Blomberg (1878.-1946.; kasnije feldmaršal), zatim načelnik obuke Reichswehra, od 1933. Ministar rata, a od 1935. i prvi vrhovni zapovjednik njemačkih oružanih snaga (Wehrmacht, OKW) Njihovi stavovi, naravno, nisu bili tako radikalni, ali su obojica podržavali razvoj oklopnih snaga - kao jednog od mnogih alata ojačati udarnu skupinu njemačkih trupa U jednom od svojih članaka u Militär Wochenblattu, Werner von Fritsch je napisao da će tenkovi vjerojatno biti odlučujuće oružje na operativnoj razini i da će s operativnog gledišta biti najučinkovitiji ako se organiziraju u velike jedinice kao što su oklopne brigade. S druge strane, Werner von Blomberg je u listopadu 1927. pripremio upute za obuku oklopnih pukovnija koje u to vrijeme nisu postojale. Guderian u svojim memoarima optužuje obojicu navedenih generala za konzervativizam kada je riječ o korištenju brzih postrojbi, ali to nije istina - samo složena priroda Guderiana, njegova samozadovoljnost i vječno kritiziranje nadređenih koji su tijekom cijele vojne karijere bili u odnosima s njegovi nadređeni bili su u najmanju ruku nategnuti. Sve koji se s njim nisu u potpunosti slagali, Guderian je u svojim memoarima optuživao za zaostalost i nerazumijevanje principa modernog ratovanja.

Bojnik (kasnije general bojnik) Ritter Ludwig von Radlmeier (1887.-1943.) bio je od 10. časnik 1908. bavarske pješačke pukovnije, a potkraj rata i časnik njemačkih oklopnih jedinica. Nakon rata vratio se u pješaštvo, ali je 1924. raspoređen u jedan od sedam transportnih bataljuna Reichswehra – 7. (Bayerischen) Kraftfahr-Abteilung. Ovi bataljuni formirani su prema organizacijskim shemama Reichswehra, izrađenim u skladu s Versailleskim ugovorom, u svrhu opskrbe pješačkih divizija. Međutim, oni su zapravo postali univerzalne motorizirane formacije, budući da je njihov vozni park raznih vozila, od kamiona raznih veličina do motocikala, pa čak i nekoliko (dopuštenih ugovorom) oklopnih automobila, naširoko korišten u prvim eksperimentima s mehanizacijom vojska. Upravo su te bojne demonstrirale modele tenkova koji se u Reichswehru koriste za obuku protutenkovske obrane, kao i za uvježbavanje taktike oklopnih snaga. S jedne strane, časnici s prethodnim iskustvom s mehanizacijom (uključujući bivše imperijalne tenkiste) ulazili su u te bojne, as druge strane, časnici iz drugih rodova vojske, za kaznu. U glavama njemačkog vrhovnog zapovjedništva, motorno-transportni bataljuni su u određenoj mjeri bili nasljednici Kaiserovih željezničkih službi. Prema pruskom vojnom duhu, časnik bi trebao obavljati časnu službu u redovima, a karavane su poslane kao kazna, to se tumačilo kao nešto između uobičajene disciplinske sankcije i vojnog suda. Srećom po Reichswehr, slika ovih motorno-transportnih bataljuna postupno se mijenjala, zajedno s odnosom prema tim pozadinskim jedinicama kao klicima buduće mehanizacije vojske.

Godine 1930. bojnik von Radlmayer premješten je u Inspektorat prometne službe. Tijekom tog razdoblja, odnosno 1925.-1933., više puta je putovao u Sjedinjene Države, upoznajući se s američkim dostignućima u području izgradnje tenkova i stvaranja prvih oklopnih jedinica. Bojnik von Radlmeier prikupljao je podatke za Reichswehr o razvoju oklopnih snaga u inozemstvu, dajući im vlastite zaključke o budućem razvoju njemačkih oklopnih snaga. Od 1930. bojnik von Radlmayer bio je zapovjednik Kama škole oklopnih snaga u Kazanu u SSSR-u (Direktor der Kampfwagenschule "Kama"). 1931. zamijenio ga je major. Josef Harpe (zapovjednik 5. oklopne armije tijekom Drugog svjetskog rata) i "uklonjen" od svojih nadređenih iz Inspektorata transportne službe. Tek 1938. postavljen je za zapovjednika 6., a zatim i 5. oklopne brigade, au veljači 1940. postaje zapovjednik 4. oklopne divizije. Smijenjen je sa zapovjedništva u lipnju 1940. kada je njegovu diviziju uhitila francuska obrana kod Lillea; umirovljen 1941. i umro

zbog bolesti 1943. god.

Bojnik Oswald Lutz (1876.-1944.) možda nije bio teoretičar u strogom smislu te riječi, ali zapravo je on, a ne Guderian, bio zapravo "otac" njemačkih oklopnih snaga. Od 1896. saperski časnik, tijekom 21. svjetskog rata služio je u željezničkim trupama. Nakon rata bio je načelnik transportne službe 7. pješačke brigade, a nakon preustroja Reichswehra, sukladno odredbama Versailleskog ugovora, postao je zapovjednik 1927. transportne bojne u kojoj ( usput, kao kazna) također kap. Heinz Guderian. Godine 1. Lutz je prešao u stožer grupe armija br. 1931 u Berlinu, a 1936. postao je inspektor transportnih trupa. Šef njegovog stožera bio je bojnik Heinz Guderian; obojica su ubrzo promaknuta: Oswald Lutz u general bojnika, a Guderian u potpukovnika. Oswald Lutz je bio na položaju do veljače 1938., kada je imenovan zapovjednikom prvog oklopnog korpusa Wehrmachta, Armijskog korpusa 1936. Umirovljen s 1 god. Kada je 1935. godine pukovnik Werner Kempf postao njegov nasljednik u inspektoratu, njegov položaj već se zvao Inspekteur der Kraftfahrkampftruppen und für Heeresmotorisierung, odnosno inspektor transportne službe i motorizacije vojske. Oswald Lutz bio je prvi general koji je dobio čin "generala oklopnih snaga" (XNUMX XNUMX. studenog), i samo zbog toga se može smatrati "prvim tenkistom Wehrmachta". Kao što smo već rekli, Lutz nije bio teoretičar, već organizator i administrator - pod njegovim izravnim vodstvom stvorene su prve njemačke tenkovske divizije.

Heinz Guderian - ikona njemačkih oklopnih snaga

Хайнц Вильгельм Гудериан родился 17 июня 1888 г. в Хелмно на Висле, в тогдашней Восточной Пруссии, в семье профессионального офицера. В феврале 1907 г. стал кадетом 10-го ганноверского Егровского батальона, которым командовал его отец, лейтенант. Фридрих Гудериан, через год он стал вторым лейтенантом. В 1912 г. он хотел поступить на пулеметные курсы, но по совету отца – в то время уже ген. майор и командиры 35. Пехотные бригады – закончил курс радиосвязи. Радиостанции представляли собой вершину военной техники того времени, и именно так Хайнц Гудериан приобрел полезные технические знания. В 1913 году начал обучение в Военной академии в Берлине, как самый молодой курсант (среди которых был, в частности, Эрик Манштейн). В академии на Гудериана большое влияние оказал один из лекторов — полковник принц Рюдигер фон дер Гольц. Начавшаяся Первая мировая война прервала обучение Гудериана, которого перевели в 5-е подразделение радиосвязи. Кавалерийская дивизия, принимавшая участие в первоначальном наступлении Германии через Арденны на Францию. Небольшой опыт высших командиров имперской армии означал, что подразделение Гудериана практически не использовалось. Во время отступления после битвы на Марне в сентябре 1914 г. Гудериан чуть не попал во французский плен, когда весь его отряд потерпел крушение в деревне Бетенвиль. После этого события см. он был прикомандирован к отделу связи 4. армии во Фландрии, где он был свидетелем применения немцами иприта (дымящегося газа) в Ипре в апреле 1914 года. Следующее его назначение — разведывательный отдел 5-го штаба. Армейские бои под Верденом. Битва на уничтожение (materialschlacht) произвела на Гудериана большое негативное впечатление. В его голове сложилось убеждение о превосходстве маневренных действий, которые могли бы способствовать разгрому противника более эффективным способом, чем окопная бойня. В середине 1916 г. от. Гудериан был переведен в Штаб 4. армии во Фландрии, также в разведывательную дивизию. Здесь он был в сентябре 1916 года. свидетель (хотя и не очевидец) первого применения англичанами танков в битве на Сомме. Однако на него это не произвело большого впечатления — тогда он не обращал внимания на танки как на оружие будущего. В апреле 1917 г. в битве при Эне в качестве разведчика наблюдал за использованием французских танков, но снова не привлек к себе особого внимания. В феврале 1918 г. от. Гудериан после окончания соответствующего курса стал офицером Генерального штаба, а в мае 1918 г. – квартирмейстер XXXVIII резервного корпуса, с которым он принимал участие в летнем наступлении немецких войск, вскоре остановленном союзниками. С большим интересом Гудериан наблюдал за применением новой немецкой штурмовой группировки — штурмовиков, специально обученной пехоты для прорыва вражеских линий малыми силами, при минимальной поддержке. В середине сентября 1918 г. капитан Гудериан был назначен на миссию связи немецкой армии с австро-венгерскими войсками, сражающимися на итальянском фронте.

Godine 1928. od kupljenog Strv m/21 formirana je tenkovska bojna. Guderian se tamo zaustavio 1929., vjerojatno njegov prvi izravni kontakt s tenkovima.

Guderian je odmah nakon rata ostao u vojsci, a 1919. poslan je - kao predstavnik Glavnog stožera - u "Željeznu diviziju" Freikorps (njemačka dobrovoljačka formacija koja se borila na istoku kako bi uspostavila što povoljnije granice Njemačka) pod zapovjedništvom bojnika Rüdigera von der Goltza, njegovog bivšeg predavača na Vojnoj akademiji. Divizija se borila protiv boljševika na Baltiku, zauzela Rigu i nastavila borbe u Latviji. Kada je vlada Weimarske Republike prihvatila Versailleski ugovor u ljeto 1919., naredila je trupama Freikorpsa da se povuku iz Latvije i Litve, ali Željezna divizija nije poslušala. Kapetan Guderian, umjesto da ispunjava svoje kontrolne dužnosti u ime zapovjedništva Reichswehra, podržavao je von Goltza. Zbog tog neposluha premješten je u 10. brigadu novog Reichswehra kao zapovjednik satnije, a potom je u siječnju 1922. - u sklopu daljnjeg "kaljenja" - upućen u 7. bavarski autotransportni bataljun. Kapetan Guderian razumio je upute tijekom puča 1923. u Münchenu (lokacija bataljuna)

daleko od politike.

Dok je služio u bataljunu kojim je zapovijedao bojnik, a kasnije poručnik. Oswalda Lutza, Guderian se zainteresirao za mehanički transport kao sredstvo povećanja mobilnosti trupa. U nekoliko članaka u Militär Wochenblattu pisao je o mogućnosti prijevoza pješaštva i kamiona kako bi se povećala njihova mobilnost na bojnom polju. Čak je u jednom trenutku predložio pretvaranje postojećih konjaničkih divizija u motorizirane, što se, naravno, nije dopalo konjici.

Godine 1924. satnik Guderian raspoređen je u 2. pješačku diviziju u Szczecinu, gdje je bio instruktor taktike i vojne povijesti. Novi zadatak natjerao je Guderiana da temeljitije prouči obje ove discipline, što je dovelo do njegove kasnije karijere. Tijekom tog razdoblja, postao je sve veći zagovornik mehanizacije, koju je vidio kao sredstvo za povećanje manevarskih sposobnosti trupa. U siječnju 1927. Guderian je promaknut u bojnika, au listopadu je dodijeljen odjelu za transport Operativnog odjela Truppenamta. Godine 1929. posjetio je Švedsku, gdje se prvi put u životu susreo s tenkom - švedskim M21. Šveđani su ga čak pustili da vodi. Najvjerojatnije je od tog trenutka počeo Guderianov povećani interes za tenkove.

Kada je u proljeće 1931. general-bojnik Oswald Lutz postao šef transportne službe, angažirao je bojnika. Guderiana za načelnika stožera, ubrzo unaprijeđen u potpukovnika. Upravo je taj tim organizirao prve njemačke oklopne divizije. Međutim, važno je zapamtiti tko je bio šef, a tko podređeni.

U listopadu 1935., kada su formirane prve oklopne divizije, Inspekcija prometne službe transformirana je u Inspekciju prometa i mehanizacije (Inspektion der Kraftfahrkampftruppen und für Heeresmotorisierung). Kada su formirane prve tri oklopne divizije, general bojnik Heinz Guderian imenovan je zapovjednikom 2. oklopne divizije. Do tada, dakle 1931.-1935., razvoj redovnih shema za nove oklopne divizije i priprema povelja za njihovu uporabu bila je primarno zadaća general bojnika (kasnije general pukovnika) Oswalda Lutza, naravno uz pomoć Guderiana. .

U jesen 1936. Oswald Lutz nagovorio je Guderiana da napiše knjigu o zajednički razvijenom konceptu uporabe oklopnih snaga. Oswald Lutz nije ga imao vremena sam napisati, bavio se previše organizacijskih, aparaturnih i kadrovskih pitanja, zbog čega je o tome pitao Guderiana. Pisanje knjige u kojoj bi se iznijelo zajednički razvijeno stajalište o konceptu uporabe brzih snaga nedvojbeno bi donijelo slavu autoru, ali Lutz se bavio samo širenjem ideje o mehanizaciji i vođenju mehaniziranog mobilnog ratovanja kao protuteže brojčanu nadmoć neprijatelja. To je bio razvoj mehaniziranih jedinica koje je Oswald Lutz namjeravao stvoriti.

Heinz Guderian je u svojoj knjizi koristio prethodno pripremljene bilješke svojih predavanja u 2. pješačkoj diviziji u Szczecinu, posebno u dijelu koji se odnosi na povijest uporabe oklopnih snaga tijekom Prvog svjetskog rata. Zatim je govorio o postignućima u poslijeratnom razvoju oružanih snaga u drugim zemljama, podijelivši taj dio na tehnička dostignuća, taktička dostignuća i protuoklopna dostignuća. U tom kontekstu, on je u sljedećem dijelu predstavio dosadašnji razvoj mehaniziranih trupa u Njemačkoj. U sljedećem dijelu Guderian govori o iskustvu borbene uporabe tenkova u nekoliko bitaka Prvog svjetskog rata.

Tenkovi Panzer I kršteni su tijekom Španjolskog građanskog rata (1936.-1939.). Korišteni su u postrojbama na prvoj liniji sve do 1941.

Posljednji dio bio je najvažniji, a odnosio se na načela uporabe mehaniziranih postrojbi u suvremenom oružanom sukobu. U prvom poglavlju o obrani, Guderian je tvrdio da se svaka obrana, čak i utvrđena, može poraziti manevriranjem, jer svaka ima svoje slabe točke na kojima je moguć proboj obrambenih linija. Odlazak u pozadinu statične obrane paralizira neprijateljske snage. Guderian obranu nije vidio kao akciju od bilo kakve važnosti u modernom ratovanju. Smatrao je da akcije u svakom trenutku treba izvoditi manevarski. Čak je više volio taktičko povlačenje kako bi se otrgnuo od neprijatelja, pregrupirao vlastite snage i vratio se ofenzivnim operacijama. To gledište, očito pogrešno, bilo je uzrokom njezina sloma u prosincu 1941. godine. Kad je njemačka ofenziva zastala pred vratima Moskve, Hitler je naredio njemačkim trupama da prijeđu na stalnu obranu, koristeći sela i naselja kao utvrđena područja na kojima će graditi. To je bila najispravnija odluka, jer je omogućila iskrvarenje neprijatelja po nižoj cijeni nego u slučaju neuspješnog "udaranja glavom o zid". Njemačke trupe više nisu mogle nastaviti ofenzivu zbog prethodnih gubitaka, oštrog smanjenja ljudstva i opreme, iscrpljenosti stražnjih resursa i jednostavnog umora. Obrana bi omogućila očuvanje stečenog, a u isto vrijeme dala bi vremena za popunu ljudstva i opreme postrojbi, obnovu opskrbe, popravak oštećene opreme itd. Svu ovu zapovijed izvršili su svi osim zapovjednika 2. oklopna armija, general pukovnik Heinz Guderian, koji se nastavio povlačiti protiv zapovijedi. Zapovjednik grupe armija Centar, feldmaršal Günther von Kluge, s kojim je Guderian bio u žestokom sukobu od poljske kampanje 1939., bio je jednostavno bijesan. Nakon još jedne svađe, Guderian je dao ostavku, čekajući zahtjev da ostane na dužnosti, što je međutim prihvatio von Klug, a prihvatio i Hitler. Iznenađen, Guderian je sletio bez imenovanja još dvije godine i nikada više nije obnašao nikakvu zapovjednu dužnost, tako da nije imao priliku biti promaknut u feldmaršala.

U poglavlju o ofenzivi Guderian piše da snaga moderne obrane sprječava pješaštvo u probijanju neprijateljskih linija te da je tradicionalno pješaštvo izgubilo svoju vrijednost na modernom bojištu. Samo dobro oklopljeni tenkovi sposobni su probiti neprijateljsku obranu, svladati bodljikavu žicu i rovove. Ostali rodovi vojske će igrati ulogu pomoćnog oružja protiv tenkova, jer sami tenkovi imaju svoja ograničenja. Pješaštvo zauzima i drži područje, topništvo uništava neprijateljske uporišne točke otpora i podupire naoružanje tenkova u borbi protiv neprijateljskih snaga, saperi uklanjaju minska polja i druge prepreke, grade prijelaze, a dojavne jedinice moraju osigurati učinkovitu kontrolu u kretanju, budući da akcije moraju biti stalno agilan. . Sve te snage potpore moraju biti u stanju pratiti tenkove u napadu, dakle moraju imati i odgovarajuću opremu. Temeljna načela taktike tenkovskih djelovanja su iznenađenje, sjedinjavanje snaga i pravilno korištenje terena. Zanimljivo, Guderian je malo pažnje posvećivao izviđanju, vjerojatno vjerujući da masa tenkova može slomiti svakog neprijatelja. Nije uvidio da bi i branič maskiranjem i organiziranjem mogao iznenaditi napadača

odgovarajuće zasjede.

Принято считать, что Гудериан был сторонником комбинированного вооружения, состоящего из команды «танки — мотопехота — мотострелковая артиллерия — мотосаперы — моторизованная связь». На самом деле, однако, Гудериан причислял танки к основному роду войск, а остальным отводил роль вспомогательного оружия. Это привело, как и в СССР и Великобритании, к перегрузке тактических соединений танками, что было исправлено уже во время войны. Практически все перешли от системы 2+1+1 (две бронетанковых части к одной пехотной части и одной артиллерийской части (плюс более мелкие разведывательные, саперные, связи, противотанковые, зенитные и обслуживающие части) к соотношению 1+1 + 1. Например, в измененной структуре бронетанковой дивизии США насчитывалось три танковых батальона, три мотопехотных батальона (на бронетранспортерах) и три самоходно-артиллерийских эскадрильи. У англичан в дивизиях была бронетанковая бригада (дополнительно с одним мотострелковым батальоном на БТР), мотопехотная бригада (на грузовиках) и две артиллерийские дивизии (традиционно называемые полками), так что в батальонах это выглядело так: три танка , четыре пехотных, две эскадрильи полевой артиллерии (самоходная и моторизованная), разведывательный батальон, противотанковая рота, зенитная рота, саперный батальон, батальон связи и обслуживания. Советы в своем бронетанковом корпусе имели девять танковых батальонов (в составе трех танковых бригад), шесть мотопехотных батальонов (один в танковой бригаде и три в механизированной бригаде) и три самоходно-артиллерийских эскадрона (называемых полками) плюс разведывательно-саперный , связь, рота батальона армии и службы. Однако в то же время они сформировали механизированные корпуса с обратной пропорцией пехоты и танков (от XNUMX до XNUMX на батальон, причем каждая механизированная бригада имела танковый полк батальонной численности). Гудериан же предпочел создание дивизий с двумя танковыми полками (два батальона по четыре роты в каждом, по шестнадцать танковых рот в каждой дивизии), моторизованным полком и мотоциклетным батальоном — всего девять пехотных рот на грузовиках и мотоциклов, артиллерийский полк с двумя дивизионами — шесть артбатарей, батальон саперов, батальон связи и обслуживания. Пропорции между танками, пехотой и артиллерией были – по рецепту Гудериана – следующие (по ротам): 16 + 9 + 6. Даже в 1943-1945 годах, будучи генеральным инспектором бронетанковых войск, он по-прежнему настаивал на увеличении количества танков в бронетанковых дивизиях и бессмысленном возврате к старым пропорциям.

Pitanju odnosa tenkova i zrakoplovstva (jer teško je govoriti o suradnji u onom što je Guderian napisao) autor je posvetio samo kratak odlomak, koji se može sažeti na sljedeći način: zrakoplovi su važni jer mogu vršiti izviđanje i uništavati objekte. na smjeru napada oklopnih postrojbi tenkovi mogu paralizirati djelovanje neprijateljske avijacije brzim zauzimanjem njenih aerodroma u prvoj crti, nećemo precijeniti Douai, strateška uloga avijacije je samo pomoćna uloga, a ne odlučujuća. To je sve. Ne spominje se kontrola zraka, ne spominje se protuzračna obrana oklopnih jedinica, ne spominje se bliska zračna potpora trupama. Guderian nije volio zrakoplovstvo i nije cijenio njegovu ulogu sve do kraja rata i kasnije. Kada su se u prijeratnom razdoblju provodile vježbe o interakciji ronilačkih bombardera koji izravno podupiru oklopne divizije, to je bilo na inicijativu Luftwaffea, a ne kopnenih snaga. Upravo u tom razdoblju, odnosno od studenog 1938. do kolovoza 1939., vrhovni zapovjednik brzih trupa (Chef der Schnellen Truppen) bio je tenkovski general Heinz Guderian, a vrijedi dodati da je to bila ista pozicija. držao Oswald Lutz do 1936. - samo je Inspektorat prometnih i automobilskih trupa 1934. promijenio ime u Stožer brzih trupa (korišten je i naziv Komanda brzih trupa, ali to je isto sjedište). Tako je 1934. odobreno stvaranje novog roda postrojbi - brzih postrojbi (od 1939. brze i oklopne postrojbe, čime je vlast formalno pretvorena u zapovjedništvo). Pod tim nazivom Zapovjedništvo brzih i oklopnih snaga djelovalo je do kraja rata. Međutim, gledajući malo unaprijed, mora se konstatirati da je tradicionalni njemački poredak ozbiljno narušen pod Hitlerovom vladavinom, budući da je 28. veljače 1943. osnovan Glavni inspektorat oružanih snaga (Generalinspektion der Panzertruppen), koji je djelovao neovisno o zapovjedništvo Vrhovne i Oklopne vojske s gotovo identičnim ovlastima. Tijekom svog postojanja do 8. svibnja 1945. Generalni inspektorat je imao samo jednog načelnika - general-pukovnika S. Heinza Guderiana i samo jednog načelnika stožera, general-pukovnika Wolfganga Thomalea. U to vrijeme na čelu Vrhovnog zapovjedništva i Zapovjedništva oklopnih snaga bio je general oklopnih snaga Heinrich Eberbach, a od kolovoza 1944. do kraja rata general oklopnih snaga Leo Freiherr Geir von Schweppenburg. Položaj generalnog inspektora vjerojatno je stvoren posebno za Guderiana, prema kojemu je Hitler imao čudnu slabost, što dokazuje činjenica da je nakon otpuštanja s mjesta zapovjednika 2. oklopne armije dobio neviđenu otpremninu jednaku 50 godina generalske plaće na svom položaju (ekvivalent oko 600 mjesečnih plaća).

Prvi njemački tenkovi

Jedan od pukovnikovih prethodnika. Lutz kao šef Prometne službe bio je topnički general Alfred von Vollard-Bockelberg (1874.-1945.), pobornik njezine transformacije u novi, borbeni rod. Bio je inspektor transportne službe od listopada 1926. do svibnja 1929., kasnije ga je naslijedio general-pukovnik Otto von Stülpnagel (ne treba ga brkati s gore spomenutim Joachimom von Stülpnagelom), a u travnju 1931. naslijedio je Oswalda Lutza, koji je za vrijeme von Stülpnagela bio Inspekcije načelnika stožera. Nadahnute Alfredom von Vollardom-Bockelbergom, vježbe su provedene pomoću lažnih tenkova na kamionima. Ti su modeli instalirani na kamione Hanomag ili automobile Dixi, a već 1927. (ove godine Međunarodna kontrolna komisija napustila je Njemačku) stvoreno je nekoliko tvrtki ovih modela tenkova. Korišteni su ne samo za obuku protutenkovske obrane (uglavnom topništva), već i za vježbe drugih rodova oružanih snaga u suradnji s tenkovima. Provedeni su taktički eksperimenti s njihovom uporabom kako bi se utvrdilo kako najbolje upotrijebiti tenkove na bojnom polju, iako u to vrijeme Reichswehr još nije imao tenkove.

S razvojem Ausf. c, Panzer II je preuzeo tipičan izgled. Koncept ovjesa u stilu Panzer I napušten je uvođenjem 5 velikih kotača.

Međutim, ubrzo, unatoč ograničenjima Versailleskog ugovora, Reichswehr ih je počeo polagati. U travnju 1926., Reichswehr Heereswaffenamt (Reichswehr Heereswaffenamt), predvođen topničkim general-bojnikom Erichom Freiherrom von Botzheimom, pripremio je zahtjeve za srednji tenk za probijanje neprijateljske obrane. Prema njemačkom konceptu tenkova iz 15-ih, koji je razvio Ernst Volkheim, teži tenkovi su trebali voditi napad, a slijedilo ih je pješaštvo uz blisku podršku lakim tenkovima. Zahtjevi su specificirali vozilo mase 40 tona i brzine 75 km / h, naoružano pješačkim topom od XNUMX mm u rotirajućoj kupoli i dva mitraljeza.

Novi tenk je službeno nazvan Armeewagen 20, ali je većina maskirnih dokumenata koristila naziv "veliki traktor" - Großtraktor. U ožujku 1927. godine ugovor za njegovu izgradnju dobile su tri tvrtke: Daimler-Benz iz Marienfeldea u Berlinu, Rheinmetall-Borsig iz Düsseldorfa i Krupp iz Essena. Svaka od ovih tvrtki izradila je dva prototipa, nazvana (odnosno) Großtraktor I (br. 41 i 42), Großtraktor II (br. 43 i 44) ​​i Großtraktor III (br. 45 i 46). Svi su imali slične konstrukcijske značajke, jer su rađeni po uzoru na švedski laki tenk Stridsvagn M / 21 tvrtke AB Landsverk iz Landskrone, koji je, inače, koristio njemački konstruktor tenkova Otto Merker (od 1929.). Nijemci su kupili jedan od deset tenkova ovog tipa, a sam M/21 zapravo je bio njemački LK II izgrađen 1921. godine, koji se, međutim, iz očitih razloga nije mogao proizvoditi u Njemačkoj.

Tenkovi Großtraktora rađeni su od običnog čelika, a ne od oklopnog čelika iz tehnoloških razloga. Ispred nje je bila postavljena kupola s topom L/75 kalibra 24 mm i mitraljezom Dreyse kalibra 7,92 mm. Drugi takav top bio je smješten u drugom tornju na krmi tenka. Svi ovi strojevi isporučeni su na poligon Kama u SSSR-u u ljeto 1929. U rujnu 1933. vraćeni su u Njemačku i uključeni u eksperimentalnu i trenažnu jedinicu u Zossenu. Godine 1937. ti su tenkovi povučeni iz službe i većinom postavljeni kao spomen obilježja u raznim njemačkim oklopnim jedinicama.

Iako je laki tenk Panzer II dobio solidno podvozje, njegov oklop i naoružanje brzo su prestali zadovoljavati zahtjeve bojišta (do početka rata proizvedeno je 1223 tenka).

Drugi tip tenka Reichswehra bio je pješački VK 31, koji je nazvan "laki traktor" - Leichttraktor. Zahtjevi za ovaj tenk izneseni su u ožujku 1928. Trebao je biti naoružan topom L/37 kalibra 45 mm u kupoli i strojnicom Dreyse kalibra 7,92 mm smještenom u blizini, mase 7,5 tona. Tražena najveća brzina je 40 km/h na cesti i 20 km/h izvan ceste. Ovaj put je Daimler-Benz odbio narudžbu, pa su Krupp i Rheinmetall-Borsig (po dva) napravili četiri prototipa ovog automobila. Godine 1930. ova su vozila također otišla u Kazanj, a potom su se vratila u Njemačku 1933. godine, likvidacijom sovjetsko-njemačke oklopne škole Kama.

Godine 1933. također se pokušalo izgraditi teški (po modernim standardima) tenk za proboj obrane, nasljednik Großtraktora. Projekte tenkova razvili su Rheinmetall i Krupp. Prema zahtjevima, tenkovi, nazvani Neubaufahrzeug, imali su glavnu kupolu s dva topa - kratkocijevni univerzalni 75 mm L/24 i protutenkovski top kalibra 37 mm L/45. Rheinmetall ih je postavio u kupolu jednu iznad druge (37 mm više), a Krupp jednu do druge. Osim toga, u obje su inačice na trupu ugrađene dvije dodatne kule s po jednom mitraljezom od 7,92 mm. Rheinmetall vozila su označena PanzerKampfwagen NeubauFahrzeug V (PzKpfw NbFz V), Krupp i PzKpfw NbFz VI. Rheinmetall je 1934. izgradio dva PzKpfw NbFz V s vlastitom kupolom od običnog čelika, a 1935.-1936. tri prototipa PzKpfw NbFz VI s Kruppovom oklopljenom čeličnom kupolom. Posljednja tri vozila korištena su u norveškoj kampanji 1940. Izgradnja Neubaufahrzeuga prepoznata je kao neuspješna i strojevi nisu ušli u masovnu proizvodnju.

Panzerkampfwagen I postao je prvi tenk koji je zapravo masovno stavljen u službu njemačkih oklopnih jedinica.To je bio laki tenk koji je trebao činiti okosnicu planiranih oklopnih jedinica zbog mogućnosti masovne proizvodnje. Konačni zahtjevi za kombi, izvorno nazvan Kleintraktor (mali traktor), napravljeni su u rujnu 1931. Već u to vrijeme Oswald Lutz i Heinz Guderian planiraju razvoj i proizvodnju dva tipa borbenih vozila za buduće oklopne divizije, čije je formiranje Lutz počeo forsirati na samom početku svog mandata 1931. Oswald Lutz je smatrao da jezgra oklopnih divizija trebaju biti srednji tenkovi naoružani topom od 75 mm, potpomognuti bržim izvidničkim i protutenkovskim vozilima naoružanim protutenkovskim topovima od 50 mm. tenkovske puške. Budući da je njemačka industrija prvo morala steći odgovarajuće iskustvo, odlučeno je kupiti jeftini laki tenk koji bi omogućio obuku osoblja za buduće oklopne divizije, a industrijskim poduzećima da pripreme odgovarajuće proizvodne pogone za tenkove i stručnjake. Takva je odluka bila iznuđena situacija, štoviše, vjerovalo se da pojava tenka s relativno niskim borbenim sposobnostima neće upozoriti saveznike na radikalno povlačenje Nijemaca od odredaba Versailleskog ugovora. Otuda zahtjevi za Kleintraktor, kasnije nazvan Landwirtschaftlicher Schlepper (LaS), poljoprivredni traktor. Pod tim imenom tenk je bio poznat sve do 1938. kada je u Wehrmachtu uveden jedinstveni sustav označavanja oklopnih vozila i kada je vozilo dobilo oznaku PzKpfw I (SdKfz 101). Godine 1934. počela je masovna proizvodnja automobila istovremeno u nekoliko tvornica; osnovna inačica Ausfa A imala je 1441 izgrađen, a nadograđena inačica Ausfa B preko 480, uključujući nekoliko prepravljenih iz ranih Ausfa A kojima je oduzeto nadgrađe i kupola, korištene su za obuku vozača i mehaničara za održavanje. Upravo su ti tenkovi u drugoj polovici 1942. omogućili formiranje oklopnih divizija i, suprotno njihovim namjerama, korišteni su u borbenim operacijama - borili su se do XNUMX u Španjolskoj, Poljskoj, Francuskoj, na Balkanu, SSSR-u i Sjevernoj Africi . Međutim, njihova borbena vrijednost bila je mala, jer su imali samo dvije mitraljeze i slab oklop, koji je štitio samo od metaka streljačkog oružja.

Panzer I i Panzer II bili su premali da nose veći radio dugog dometa. Stoga je stvoren zapovjedni tenk za podršku njihovim akcijama.

Oklopna škola Kama

16. travnja 1922. dvije europske države koje su se osjećale isključenima u međunarodnoj areni - Njemačka i SSSR - potpisale su u talijanskom Rapallu sporazum o međusobnoj gospodarskoj suradnji. Ono što se malo zna jest činjenica da je ovaj sporazum imao i tajnu vojnu primjenu; na temelju toga, u drugoj polovici XNUMX-ih, u SSSR-u je stvoreno nekoliko centara u kojima se provodila obuka i razmjenjivala međusobna iskustva u području oružja zabranjenog u Njemačkoj.

Sa stajališta naše teme važna je tenkovska škola Kama, koja se nalazi na poligonu Kazan, na rijeci Kami. Nakon uspješno završenih pregovora za njezino osnivanje, potpukovnik Wilhelm Malbrandt (1875.–1955.), bivši zapovjednik transportne bojne 2. (Preußische) Kraftfahr-Abteilung iz Szczecina, počeo je tražiti prikladnu lokaciju. Stvoren početkom 1929., centar je dobio kodno ime "Kama", koje nije došlo od imena rijeke, već od kratice Kazan-Malbrandt. Sovjetsko školsko osoblje dolazilo je iz NKVD-a, a ne iz vojske, a Nijemci su u školu slali časnike s određenim iskustvom ili znanjem o korištenju tenkova. Što se tiče opreme škole, ona je bila gotovo isključivo njemačka – šest tenkova Großtraktor i četiri tenka Leichttraktor, te nekoliko oklopnih vozila, kamiona i automobila. Sovjeti su sa svoje strane osigurali samo tri britanske tenkove Carden-Loyd (koje su kasnije proizvedene u SSSR-u kao T-27), a potom još pet lakih tenkova MS-1 iz 3. Kazanske tenkovske pukovnije. Vozna sredstva u školi bila su sastavljena u četiri satnije: u 1. satniju - oklopna vozila, u 2. satniju - makete tenkova i neoklopna vozila, 3. satniju - protuoklopna, 4. satniju - motocikle.

Na tri uzastopna tečaja, održana od ožujka 1929. do ljeta 1933., Nijemci su školovali ukupno 30 časnika. Prvi tečaj pohađalo je po 10 časnika iz obje zemlje, no Sovjeti su na sljedeća dva tečaja poslali ukupno oko 100 polaznika. Nažalost, većina njih je nepoznata, budući da su u sovjetskim dokumentima časnici pohađali tečajeve Ossoaviakhima (Obrambene lige). Sa strane SSSR-a, zapovjednik tečajeva bio je pukovnik Vasily Grigorievich Burkov, kasnije general-pukovnik oklopnih snaga. Semyon A. Ginzburg, kasnije konstruktor oklopnih vozila, bio je među tehničkim osobljem škole na sovjetskoj strani. S njemačke strane, Wilhelm Malbrandt, Ludwig Ritter von Radlmayer i Josef Harpe bili su sukcesivno zapovjednici tenkovske škole Kama - usput, polaznik prve godine. Među diplomcima Kame kasnije su bili general-pukovnik Wolfgang Thomale, načelnik Glavnog stožera Inspektorata oklopnih snaga 1943.-1945., potpukovnik Wilhelm von Thoma, kasnije general oklopnih snaga i zapovjednik Afričkog korpusa, koji je bio zarobili su Britanci u bitci kod El Alameina u studenom 1942., kasnije general-pukovnik Viktor Linnarts, koji je na kraju rata zapovijedao 26. oklopnom divizijom, ili general-pukovnik Johann Haarde, zapovjednik 1942. oklopne divizije 1943.-25. Polaznik prve godine, satnik Fritz Kühn iz transportne bojne 6. (Preußische) Kraftfahr-Abteilung iz Hannovera, kasnije general oklopnih snaga, od ožujka 1941. do srpnja 1942. zapovijedao je 14. oklopnom divizijom.

Uloga oklopne škole Kama u Kazanu uvelike je precijenjena u literaturi. Tečaj je završilo samo 30 časnika, a osim Josefa Harpea, Wilhelma von Thome i Wolfganga Thomalea, nitko od njih nije postao veliki zapovjednik tenka, zapovijedajući formacijom više od divizije. Međutim, po povratku u Njemačku, tih tridesetak do desetak instruktora bili su jedini u Njemačkoj koji su imali svježeg iskustva u djelovanju i taktičkim vježbama s pravim tenkovima.

Stvaranje prvih oklopnih jedinica

Prva oklopna postrojba formirana u Njemačkoj tijekom međuratnog razdoblja bila je satnija za obuku u centru za obuku Kraftfahrlehrkommando Zossen (kojom je zapovijedao bojnik Josef Harpe), u gradu oko 40 km južno od Berlina. Između Zossena i Wünsdorfa postojao je veliki poligon, koji je olakšao obuku tenkista. Doslovno nekoliko kilometara jugozapadno nalazi se poligon Kummersdorf, bivši poligon pruskog topništva. U početku je vježbenička tvrtka u Zossenu imala četiri Grosstractora (dva Daimler-Benz vozila su bila ozbiljno oštećena i vjerojatno su ostala u SSSR-u) i četiri Leuchtractora, koji su se vratili iz SSSR-a u rujnu 1933., a krajem godine dobili su i deset LaS-ova. šasije (probne serije kasnije PzKpfw I) bez oklopnog nadgrađa i kupole, koje su korištene za obuku vozača i simulaciju oklopnih vozila. Isporuke nove LaS šasije počele su u siječnju i sve su se više koristile za obuku. Početkom 1934. Adolf Hitler posjetio je vježbalište u Zossenu i pokazalo mu se nekoliko strojeva u akciji. Svidjela mu se predstava, i to u prisutnosti majora. Lutz i puk. Guderian je rekao: ovo je ono što mi treba. Hitlerovo priznanje otvorilo je put opsežnijoj mehanizaciji vojske, što je bilo uključeno u prve planove pretvaranja Reichswehra u regularnu oružanu silu. Očekivalo se da će broj mirnih država porasti na 700. (sedam puta), uz mogućnost mobilizacije troipolmilijunske vojske. Pretpostavljalo se da će u miru biti zadržano XNUMX uprava korpusa i XNUMX divizija.

Prema savjetu teoretičara, odlučeno je odmah započeti stvaranje velikih oklopnih formacija. Posebno je na tome inzistirao Guderian, kojeg je podržavao Hitler. U srpnju 1934. stvoreno je zapovjedništvo Brzih trupa (Kommando der Schnelletruppen, također poznato kao Inspektion 6, otuda naziv šefova), koje je preuzelo funkcije Inspektorata prometnih i automobilskih trupa, ostajući praktički isto zapovjedništvo i stožer na čelu s Lutzom i Guderianom u kao šef stožera. Dana 12. listopada 1934. započele su konzultacije o projektu koji je izradilo ovo zapovjedništvo za redovnu shemu eksperimentalne oklopne divizije - Versuchs Panzer Division. Trebala se sastojati od dvije oklopne pukovnije, motostreljačke pukovnije, motociklističke bojne, lakotopničke pukovnije, protutenkovske bojne, izvidničke bojne, bojne veze i saperske satnije. Dakle, to je bio ustroj vrlo sličan budućem ustroju oklopnih divizija. U pukovnijama je uspostavljen dvobojni ustroj, pa je broj borbenih bitnica i topničkih eskadrona bio manji nego u streljačkoj diviziji (devet streljačkih bataljuna, četiri topnička eskadrona, izvidnička bitnica, protuoklopni divizion - samo petnaest), a god. oklopna divizija - četiri oklopne divizije (tri dvije na kamionima i jedna na motociklima), dvije topničke eskadrile, izvidnička bitnica i protutenkovska bitnica - ukupno jedanaest. Kao rezultat konzultacija dodani su timovi brigada - oklopno i motorizirano pješaštvo.

U međuvremenu, 1. studenog 1934., dolaskom tenkova LaS (PzKpfw I Ausf A), uključujući više od stotinu šasija bez nadgrađa, kao i borbenih vozila s kupolom s dvije strojnice 7,92 mm, obučna satnija u Zossen i obučna četa novostvorene tenkovske škole u Ohrdrufu (grad u Tiringiji, 30 km jugozapadno od Erfurta) proširena je na pune tenkovske pukovnije - Kampfwagen-Regiment 1 i Kampfwagen-Regiment 2 (odnosno). Svaka pukovnija imala je dvije bojne tenkova, a svaka bojna - četiri tenkovske satnije. Pretpostavljalo se da će na kraju tri satnije u bataljunu imati lake tenkove – dok ih ne zamijene ciljani srednji tenkovi, a četvrta satnija imati vozila za podršku, tj. prvi tenkovi naoružani topovima kratke cijevi 75 mm L/24 i protutenkovskim topovima bili su tenkovi s topovima (kako se izvorno pretpostavljalo) kalibra 50 mm. Što se tiče najnovijih vozila, nedostatak topa od 50 mm odmah je prisilio na privremenu upotrebu protutenkovskih topova od 37 mm, koji su tada postali standardno protutenkovsko oružje njemačke vojske. Nijedno od tih vozila nije postojalo čak ni u prototipovima, pa su u početku četvrte tvrtke bile opremljene modelima tenkova.

Srednji tenkovi Panzer III i Panzer IV bili su druga generacija njemačkih oklopnih vozila prije Drugog svjetskog rata. Na slici je tenk Panzer III.

Dana 16. ožujka 1935. njemačka vlada uvela je zakonsku vojnu obavezu, u vezi s kojom je Reichswehr promijenio naziv u Wehrmacht - Obrambene snage. To je otvorilo put jasnom povratku naoružanju. Već u kolovozu 1935. izvedene su pokusne vježbe improvizirane oklopne divizije, "sastavljene" iz raznih dijelova, kako bi se provjerila ispravnost organizacijskog plana. Eksperimentalnom divizijom zapovijedao je general bojnik Oswald Lutz. U vježbi je sudjelovalo 12 časnika i vojnika, 953 vozila na kotačima i dodatnih 4025 vozila na gusjenicama (osim tenkova – topničkih tegljača). Ustrojstvene pretpostavke uglavnom su potvrđene, iako je odlučeno da satnija sapera za tako veliku postrojbu nije dovoljna - odlučili su je rasporediti u bojnu. Naravno, Guderian je imao malo tenkova, pa je inzistirao na unapređenju oklopne brigade u dvije pukovnije od tri bataljuna ili tri pukovnije od dva bataljuna, a bolje tri pukovnije od tri bataljuna u budućnosti. Ona je trebala postati glavna udarna snaga divizije, a ostale postrojbe i podpostrojbe obavljati pomoćne i borbene funkcije.

Prve tri oklopne divizije

Dana 1. listopada 1935. službeno je ustrojen stožer triju oklopnih divizija. Njihovo stvaranje bilo je povezano sa značajnim organizacijskim troškovima, jer je zahtijevalo premještaj brojnih časnika, dočasnika i vojnika na nove dužnosti. Zapovjednici ovih divizija bili su: general-pukovnik Maximilian Reichsfreiherr von Weichs zu Glon (1. oklopna divizija u Weimaru), general-bojnik Heinz Guderian (2. divizija u Würzburgu) i general-pukovnik Ernst Fessmann (3. divizija u Wünsdorfu kod Zossena). 1. oklopna divizija bila je najlakša, jer se uglavnom sastojala od jedinica koje su formirale eksperimentalnu oklopnu diviziju tijekom manevara u kolovozu 1935. Njena 1. oklopna pukovnija uključivala je 1. tenkovsku pukovniju, preimenovanu iz 2. oklopne pukovnije Ohrdruf, bivše 1. oklopne pukovnije Zossen. Tenkovska pukovnija preimenovana je u 5. tenkovsku pukovniju i uključena u 3. pješačku pukovniju 3. tenkovske divizije. Preostale tenkovske pukovnije stvorene su od zasebnih elemenata iz druge dvije pukovnije, od ljudstva transportnih bojni i od konjaničkih pukovnija, konjičkih divizija, pa su se tako planirale rasformirati. Od 1938. ove su pukovnije dobivale nove tenkove, poznate kao PzKpfw I, izravno iz tvornica koje su ih proizvodile, kao i drugu opremu, uglavnom automobilsku, uglavnom potpuno novu. Prvo, dovršene su 1. i 2. oklopna divizija, koje su trebale postići borbenu spremnost u travnju 1936., a drugo, 3. oklopna divizija, koja je, dakle, trebala biti spremna do jeseni 1936. puno je duže trajalo popunjavanje novih divizija s ljudstvom i opremom, dok se obuka provodila s već opremljenim elementima.

Istovremeno s tri oklopne divizije, general-pukovnik Lutz planirao je ustrojiti tri odvojene oklopne brigade, prvenstveno namijenjene potpori pješačkih operacija. Iako su te brigade trebale biti stvorene 1936., 1937. i 1938., zapravo je novačenje opreme i ljudstva za njih trajalo duže, a prva od njih, 4. bojna iz Stuttgarta (7. i 8. tenkovska), stvorena je tek u studenom 10, 1938. 7. tenkovska pukovnija ove brigade ustrojena je 1. listopada 1936. u Ohrdrufu, ali u početku su u njezinim bataljunima bile samo tri satnije umjesto četiri; Istodobno je u Zossenu ustrojena 8. tenkovska pukovnija za čije su ustrojavanje izdvojene snage i sredstva iz još formiranih pukovnija oklopnih divizija.

Prije formiranja sljedećih zasebnih oklopnih brigada, za njih su stvorene oklopne pukovnije od dva bataljuna, koje su u to vrijeme bile samostalne. Dana 12. listopada 1937. formiranje 10. tenkovskog bataljuna u Zintenu (sada Kornevo, Kalinjingradska oblast), 11. tenkovskog tenka u Padebornu (sjeverozapadno od Kassela), 15. tenkovskog tenka u Zhaganu i 25. tenkovskog tenka u Erlangenu , Bavarska. Nedostajući broj pukovnija korišten je kasnije u formiranju sljedećih jedinica, ili ... nikada. Zbog stalnog mijenjanja planova, mnoge pukovnije jednostavno nisu postojale.

Daljnji razvoj oklopnih snaga

U siječnju 1936. donesena je odluka da se četiri postojeće ili novonastale pješačke divizije motoriziraju kako bi mogle pratiti oklopne divizije u borbi. Ove divizije nisu imale nikakve oklopne postrojbe osim oklopne satnije u sastavu izvidničke bojne, ali su njihove pješačke pukovnije, topničke i druge postrojbe dobile kamione, terenska vozila, topničke tegljače i motocikle, tako da je cjelokupna posada i oprema divizija mogla kretati na gumama, kotačima, a ne na vlastitim nogama, konjima ili kolima. Za motorizaciju su odabrane: 2. pješačka divizija iz Szczecina, 13. pješačka divizija iz Magdeburga, 20. pješačka divizija iz Hamburga i 29. pješačka divizija iz Erfurta. Proces njihove motorizacije proveden je 1936., 1937. i dijelom 1938. godine.

U lipnju 1936. pak odlučeno je da se dvije od tri preostale konjaničke divizije zamijene tzv. svjetlosne podjele. To je trebala biti relativno uravnotežena divizija s jednom tenkovskom bojnom, osim toga, njezina je organizacija trebala biti bliska tenkovskoj diviziji. Glavna razlika bila je u tome što su u njegovoj jedinoj bojni trebale biti četiri satnije lakih tenkova bez teške satnije, au motoriziranoj konjičkoj pukovniji, umjesto dvije bojne, tri. Zadaća lakih divizija bila je izviđanje u operativnom opsegu, pokrivanje bokova manevarskih grupa i progon neprijatelja u povlačenju, te pokrivanje djelovanja, tj. gotovo potpuno iste zadatke kao

izvodi konjička konjica.

Zbog nedostatka opreme najprije su formirane lake brigade s nepotpunim sastavom. Istog dana kada su formirane četiri zasebne oklopne pukovnije - 12. listopada 1937. - u Sennelageru kod Paderborna formirana je i zasebna 65. oklopna bojna za 1. laku brigadu.

Nakon proširenja oklopnih postrojbi, radilo se na dva tipa tenkova, koji su prvotno trebali ući u teške satnije u sastavu oklopnih bojni (četvrta satnija), a kasnije postati glavna oprema lakih satnija (tenkovi s 37 mm top, kasnije PzKpfw III) i teške satnije (tenkovi s topom 75 mm, kasnije PzKpfw IV). Potpisani su ugovori za razvoj novih vozila: 27. siječnja 1934. za razvoj PzKpfw III (naziv se koristio od 1938., prije toga ZW - maskirni naziv Zugführerwagen, vozilo zapovjednika voda, iako nije bio zapovjedni tenk. ) i 25. veljače 1935. god. za razvoj PzKpfw IV (do 1938. BW - Begleitwagen - vozilo za pratnju), a serijska proizvodnja je započela (odnosno) u svibnju 1937. godine. i listopada 1937. popuniti prazninu - PzKpfw II (do 1938. Landwirtschaftlicher Schlepper 100 ili LaS 100), također naručen 27. siječnja 1934., ali čija je proizvodnja započela u svibnju 1936. Ovi laki tenkovi su od samog početka bili naoružani topom od 20 mm i jednim mitraljezi su razmatrani kao dodatak PzKpfw I, a nakon proizvodnje odgovarajućeg broja PzKpfw III i IV trebali su biti dodijeljeni u ulozi izvidničkih vozila. Međutim, sve do rujna 1939. PzKpfw I i II dominirali su njemačkim oklopnim jedinicama, s malim brojem vozila PzKpfw III i IV.

U listopadu 1936. 32 tenka PzKpfw I i jedan zapovjednikov PzBefwg I otišli su u Španjolsku kao dio tenkovske bojne Legije Condor. Zapovjednik bataljuna bio je potpukovnik Wilhelm von Thoma. U vezi s nadoknadom gubitaka, ukupno 4 PzBefwg I i 88 PzKpfw I poslano je u Španjolsku, ostatak tenkova je prebačen u Španjolsku nakon završetka sukoba. Španjolsko iskustvo nije bilo ohrabrujuće - tenkovi sa slabim oklopom, naoružani samo mitraljezima i s relativno slabom manevarskom sposobnošću, bili su inferiorni u odnosu na neprijateljska borbena vozila, uglavnom sovjetske tenkove, od kojih su neki (BT-5) bili naoružani topom od 45 mm . PzKpfw I definitivno nije bio prikladan za upotrebu na modernom bojištu, ali je ipak korišten do početka 1942. - iz nužde, u nedostatku drugih tenkova u dovoljnom broju.

U ožujku 1938. 2. oklopna divizija generala Guderiana korištena je tijekom okupacije Austrije. Dana 10. ožujka napustio je stalni garnizon i 12. ožujka stigao do austrijske granice. Već u ovoj fazi, divizija je izgubila mnogo vozila kao rezultat kvarova koja se nisu mogla popraviti ili vući (uloga jedinica za popravak u to vrijeme nije bila cijenjena). Osim toga, došlo je do miješanja pojedinih jedinica zbog nepravilnog rada regulacije prometa i kontrole na maršu. Divizija je ušla u Austriju u kaotičnoj masi, nastavljajući gubiti opremu kao rezultat neuspjeha; drugi automobili su zapeli zbog nedostatka goriva. Nije bilo dovoljno goriva, pa su počeli koristiti komercijalne austrijske benzinske crpke, plaćajući njemačkim markama. Ipak, praktički je sjena divizije stigla do Beča, koji je u tom trenutku potpuno izgubio pokretljivost. Unatoč tim nedostacima, uspjeh se razglasio, a general Guderian je primio čestitke od samog Adolfa Hitlera. Međutim, ako se Austrijanci pokušaju obraniti, 2. plesač bi mogao skupo platiti svoju lošu pripremu.

U studenom 1938. započela je sljedeća faza u stvaranju novih oklopnih jedinica. Najvažnije je bilo formiranje 10. divizije u Würzburgu 4. studenog, koja je uključivala 5. diviziju 35. oklopne bojne u Bambergu i 36. oklopne bojne u Schweinfurtu, također osnovane 10. studenog 1938. 23. Panzer u Schwetzingenu. Također su stvorene 1., 2. i 3. laka brigada, u koje su ušle postojeća 65. brigada i novoustrojene 66. i 67. brigada - u Eisenachu, odnosno Gross-Gliniku. Ovdje vrijedi dodati da je nakon aneksije Austrije u ožujku 1938. austrijska mobilna divizija uključena u Wehrmacht, koji je malo reorganiziran i opremljen njemačkom opremom (ali s preostalim uglavnom austrijskim osobljem), postavši 4. laka divizija, s 33. tenkovskom bojnom. Gotovo istovremeno, do kraja godine, lake brigade bile su dovoljno popunjene da se preimenuju u divizije; gdje se nalaze: 1. DLek - Wuppertal, 2. DLek - Gera, 3. DLek - Cottbus i 4. DLek - Beč.

Istodobno, u studenom 1938., započelo je formiranje još dviju samostalnih oklopnih brigada - 6. i 8. BP. 6. BNF, stacioniran u Würzburgu, sastojao se od 11. i 25. tenka (već formiran), 8. BNR iz Zhagana sastojao se od 15. i 31. tenka. Oklopni general Lutz namjerno je namjeravao da ove brigade koriste tenkove kao blisku podršku pješaštvu, za razliku od oklopnih divizija namijenjenih samostalnom manevriranju. Međutim, od 1936. general Lutz je nestao. Od svibnja 1936. do listopada 1937., pukovnik Werner Kempf služio je kao zapovjednik Snaga za velike brzine, a zatim, do studenog 1938., general-pukovnik Heinrich von Vietinghoff, general Scheel. U studenom 1938. general-pukovnik Heinz Guderian postao je zapovjednik Brzih trupa i počele su promjene. Formiranje 5. lake divizije odmah je prekinuto i zamijenjeno 5. pješačkom divizijom (sa sjedištem u Opoleu), koja je uključivala prethodno neovisnu 8. pješačku diviziju iz Žagana.

General Guderian je već u veljači 1939. predvidio transformaciju lakih divizija u tenkovske i likvidaciju brigada za potporu pješaštva. Jednu od tih brigada "apsorbirao" je 5. Dpanc; Ostala su još dva za dati. Stoga nije točno da su lake divizije raspuštene kao rezultat iskustva poljske kampanje 1939. godine. Prema Guderianovom planu, 1., 2., 3., 4. i 5. oklopna divizija trebale su ostati nepromijenjene, 1. i 2. br. DLek je trebao biti pretvoren u (odnosno): 3., 4., 6. i 7. plesača. Nove su divizije, po potrebi, imale oklopne brigade u sastavu pukovnije i zasebnu tenkovsku bojnu: 8. pješačka divizija - 9. poljska oklopna divizija i I./6. bpants (bivša 11. bpants), 12. kurija - 65. kurija i I./7. bpants (bivša 35. bpants), 34. kurija - 66. kurija i I./8. bpank (bivša 15. bpank) i 16. divizija - 67. bpank i I./9. bpanc (u ovom slučaju bilo je potrebno formirati dvije nove tenkovske bojne), ali to je olakšano preuzimanjem čeških tenkova, u Njemačkoj poznatih kao PzKpfw 33 (t) i pripremljenom proizvodnom linijom prototipa tenka nazvanog PzKpfw 32 (t ). Međutim, planovi za pretvaranje lakih divizija u tenkovske divizije nisu provedeni sve do listopada-35. studenog.

Već u veljači 1936. u Berlinu je formirano zapovjedništvo XVI. armijskog korpusa (general oklopnika Oswald Lutz) u čijem su sastavu bile 1., 2. i 3. Dancer. Trebao je postati glavna udarna snaga Wehrmachta. Godine 1938. zapovjednik ovog korpusa bio je general-pukovnik Erich Hoepner. Međutim, korpus u ovakvom obliku nije mogao izdržati borbe.

Oklopne trupe u agresiji na Poljsku 1939

U razdoblju srpanj-kolovoz 1939. njemačke trupe prebačene su na početne položaje za napad na Poljsku. U isto vrijeme, u srpnju, formirano je zapovjedništvo novog brzog korpusa, XNUMX. armijskog korpusa, s generalom Heinzom Guderianom kao zapovjednikom. Stožer korpusa formiran je u Beču, ali je ubrzo završio u Zapadnom Pomorju.

Istovremeno, u Pragu je formirana 10. oklopna divizija “bačenom na traku”, koja je nužno bila nepotpunog sastava i bila dio brigade u poljskoj kampanji 1939. godine. 8. PPank, 86. PPZmot, II./29. Topničko-izviđačka bitnica. Postojala je i improvizirana oklopna divizija DPanc "Kempf" (zapovjednik general bojnik Werner Kempf) bazirana na stožeru 4. BPanc, iz koje je 8. poljska oklopna divizija uvedena u 10. pješačku diviziju. Stoga je u ovoj diviziji ostala 7. poljska oklopna divizija, koja je dodatno uključivala SS pukovniju "Njemačka" i SS topničku pukovniju. Zapravo je i ova divizija imala veličinu brigade.

Prije agresije na Poljsku 1939. njemačke tenkovske divizije bile su podijeljene u zasebne armijske korpuse; u jednoj zgradi bilo je najviše dvoje.

Grupa armija Sjever (general-pukovnik Fedor von Bock) imala je dvije armije - 3. armiju u Istočnoj Pruskoj (general topništva Georg von Küchler) i 4. armiju u Zapadnom Pomeraniju (general topništva Günther von Kluge). U sastavu 3. armije bio je samo improvizirani DPants "Kempf" 11. KA, uz dvije "regularne" pješačke divizije (61. i 4.). U sastavu 3. armije bila je 2. SA generala Guderiana, uključujući 20. oklopnu diviziju, 10. i 8. oklopnu diviziju (motoriziranu), a kasnije je u nju uključena i improvizirana 10. oklopna divizija. Grupa armija Jug (general pukovnik Gerd von Rundstedt) imala je tri armije. 17. armija (general Johannes Blaskowitz), koja je napredovala na lijevom krilu glavnog napada, imala je u 10. SA samo motoriziranu SS pukovniju "Leibstandarte SS Adolf Hitler" zajedno s dva "regularna" DP-a (1939. i 1.). 4. armija (general topništva Walther von Reichenau), koja je napredovala iz Donje Šleske na glavnom smjeru njemačkog udara, imala je čuvenu XVI SA (general-pukovnik Erich Hoepner) s dvije "punokrvne" tenkovske divizije (jedini takav korpus u Poljska kampanja 14. godine. ) - 31. i 2. oklopna divizija, ali razrijeđena s dvije "regularne" pješačke divizije (3. i 13.). 29. SA (general oklopnih snaga Hermann Goth) imao je 10. i 1. DLek, 65. SA (general pješaštva Gustav von Wietersheim) i dva motorizirana DP - 11. i 14. 2. Dlek, koja je ojačana zamjenom svoje 4. banke 3. tenkovskom pukovnijom. U 5. armiji (general-pukovnik Wilhelm List), uz dva armijska pješačka korpusa, bila je 8. SA (general pješaštva Eugen Beyer) s 28. oklopnom divizijom, 239. Dleckom i XNUMX. brdskom pješačkom divizijom. Osim toga, XNUMX. SA je uključivala XNUMX. pješačku diviziju i SS motoriziranu pukovniju "Germania", kao i tri "regularne" pješačke divizije: XNUMX., XNUMX. i XNUMX. pješačku diviziju. Inače, potonji je formiran četiri dana prije rata u Opolju, u sklopu trećeg vala mobilizacije.

U pet godina Nijemci su rasporedili sedam dobro obučenih i naoružanih oklopnih divizija i četiri lake divizije.

Gornja slika pokazuje da je glavna udarna snaga bila 10. armija, koja je napredovala od Donje Šleske preko Piotrkowa Trybunalskog do Varšave, koja je imala jedan korpus s dvije pune oklopne divizije u poljskoj kampanji 1939.; svi ostali bili su razbacani po raznim korpusima pojedinih armija. Za agresiju na Poljsku Nijemci su upotrijebili sve tenkovske jedinice kojima su tada raspolagali, i to mnogo bolje nego za vrijeme anschlussa Austrije.

Za više materijala pogledajte punu verziju članka u elektroničkoj verziji >>